Blaženi Leopold Bogdan Mandić, drugi kanonizirani hrvatski svetac rimokatoličke Crkve, svećenik, poznati ispovjednik i promicatelj jedinstva kršćana, vuče svoje porijeklo iz malog poljičkoga sela Zakučac. Bio je najmlađe od dvanaestero djece, a njegovi roditelji, vjerni kršćani, u Boku Kotorsku gdje je Leopold i rođen 12.05.1866., došli su iz Zakučca. U dobi od 16 godina ulazi u kapucinsko sjemenište da bi u 24. godini života bio zaređen za svećenika. Nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i Rijeci, po volji svojih poglavara bio je konačno određen za Padovu gdje je ovaj rastom mali (visok samo 135 cm) ali duhom veliki svećenik dočekao svoju smrt 30.07.1942. Svoju ispovjedaonicu u Padovi napustio je samo za vrijeme 1. svjetskog rata kada nije htio primiti talijansko državljanstvo pa je kao stranac iz neprijateljske države morao u koncentracijski logor. Obrazložio je to riječima: "Krv nije voda!".
Leopolda Bogdana Mandića svetim je proglasio papa Ivan Pavao II. 16.10.1983. godine, a spomendan mu je 12.05.